Najljepša strana majčinstva iliti zašto su bebe toliko neodoljive?

Pola je tri ujutro. Ne mogu spavati. Jednom kad se razbudim, to je to, gotovo, budna sam. Imam jako puno energije u zadnje vrijeme. A ne spava mi se još otkad sam bila trudna. I sad se sjećam besanih noći i osluškivanja bebinih vratolomija u trbuhu. No, sad kad ovo pišem, uz mene je moja malena. Prije godinu dana u to vrijeme nosila sam ju u trbuhu, a godinu dana kasnije evo je, gledam ju dok spava. I slušam kako diše :). Pitam se, kako, kada je već prošlo 6 mjeseci? Najljepših 6 mjeseci u životu. A sutra već 7 mjeseci! Noć je, svi spavaju, imam vremena razmišljati. Prisjećam se poroda, kako je sve prošlo, sjećam se boli koja mi sad djeluje nestvarno i koju bih milijun puta ponovila za nju. Prisjećam se naših prvih zajedničkih dana, upoznavanja, trenutka kad sam s nestrpljenjem iščekivala njezin prvi plač i kad su mi ju stavili na prsa. Bila je toliko mala, nemoćna, nježna. Rodila se sa 49 cm, a evo je sad na 68 cm. Vjerojatno sad već i više, jer su otkad sam ovo pisala prošla skoro 3 mjeseca. Raste kao gljivica. Pravi iste face poput tate i jako je vesela cura. Pojela bih ju kad se smije na sav glas ili se stisne k meni. S 4 smo mjeseca prošli i prvu virozu, imali temperaturu. Vadili smo krv, odgodili cijepljenje i svašta nešto, no svejedno i na kraju takvog dana pamtim samo njezin osmjeh kojega nije nedostajalo. Ni kad je bila bubanić. Svaka mama zna kako je to kad ste prvi put bolesni. Ali ipak, blagoslov je biti mama. Biti majka je nešto najljepše što svaka od nas može doživjeti. Ništa se u životu ne može mjeriti s tim osjećajem. Biti mama malog neodoljivog bića koje je ovisno o nama i tek počinje otkrivati svijet, to je nešto posebno. Naravno, to je put za koji se ne možemo pripremiti jer ne postoji recept za odgoj djeteta već sve učimo u hodu. I ono još bitnije, to je put na kojem ima težih i lakših dana, no ove teže zaboravimo istog trenutka kad nam se beba nasmije ili napravi nešto novo. Znaju naši maleni kako nas osvojiti. Mame smo, mi sve možemo i uvijek ćemo raditi kako najbolje znamo.

Po čemu su to naše bebice posebne? Što ih čini toliko neodoljivima? Kako nas osvoje u sekundi, zapravo, još u trbuhu? Što je ono najljepše što nam ta mala bića pružaju, osim puno puno ljubavi? Zašto nam tako lako otapaju srca? Samo zamislite ovu sliku: ležite, bebica je uz vas. Spustite pogled prema njoj. I što prvo vidite? Obraščiće? Nosić? Duge trepavice? Usne koje sišu i na prazno? Osjetite njezin opojni miris? Možda bi bilo bolje reći, postoji li nešto što ih ne čini toliko medenima?

Osmijeh

Kad se to malo stvorenjiće nasmije, srce se ispuni tolikom srećom. Još kad osmijeh bude glasan i šašav, dođe ti da ju pojedeš od silne slatkoće. Ne možeš ne biti ponosan na to malo biće. I sretan. Presretan. U početku su to osmjesi u snu, koji su preslatki. Nesvjesni. Ili možda bebica nešto lijepo sanja. Ili joj samo prija naša blizina, kad spava uz nas. Onda se polako pojavljuje sve više razumijevanja s njezine strane i pravi osmjeh na licu. I postaju sve češći i češći. Daješ sve od sebe da ju nasmiješ ne bi li jedan izmamio na njezino lice. A onda se smije toliko da pomisliš da joj je baš sve smiješno. Posebno kad nešto nije smiješno. Ili pričaš na telefon i spominješ ju, a ona se smije, kao da zna. Sve zna. Sve osjeća. Prepametna su to mala bića od svojih prvih dana. Pametnija nego smo svjesni. Upijaju ko spužvice i rastu ko gljivice, doslovno. I na kraju, dolazi glasni smijeh. Taj je neodoljiv. Poseban. I opet daješ sve od sebe ne bi li ju nasmijao do suza. To je zaista nešto posebno, nešto što se treba doživjeti. Mi mame živimo za ta mala bića i za to da im osmjesi krase lica. A najdraže mi je, kao mami, što mi se smije kad se nikom drugom ne želi smijati. I dovoljno joj je samo da me vidi, ne moram izigravati klauna. Dovoljno je da sam tu i poklonit će mi najdivniji osmijeh ikad.

Istraživanje mame i tate

Kad se sjetim da je nedavno tek gledala svoje rukice i otkrivala što može s prstićima, a danas joj ti prstići već služe za sve i svašta. Grabi rukama sve što joj se nađe na putu, vuče vamo tamo, gleda, čudi se, istražuje... Da, istražuje i svijet oko sebe i mamu i tatu. Pa te packa s tim slinavim prstićima koje prvo trpa u svoja usta, a onda stiska mamin nos, dodiruje tatino uho, i tako dok joj ne dosadi. Ma nema ništa slađe od dodira tih malih rukica.

Pokreti i/ili vratolomije

Najprije sam u bolnici gledala neke pokrete, kako mi je prva beba nisam znala da je to normalno da su to refleksi, a onda polako počinje ritanje nogicama ko navijena i okretanje na bok. Kad smo navršili 4 mjeseca, ona je usavršila okretanje s leđa na trbuh i nevjerojatna mi je bila njezina upornost. U baby gymu je znala valjda 30-tak puta pokušavati i mučiti se sve dok se ne bi okrenula. A onda je samo odjednom počelo okretanje i s trbuha na leđa, u sve strane, valjanje, i sad je već nezaustavljivi zvrk. Sad već ode ona meni s podloge, želi pojesti pod, stolac, sve. Stalno ju trebam imati na oku. No užitak ju je gledati kako napreduje iz dana u dan. Baš sam ju jučer gledala kako frajerica kao podbočena leži na boku i tako pokušava gledati tv. Pa se malo prebaci na jednu stranu pa na drugu, nema više nemoguće poze za nju. Baby gym nam više ničemu ne služi osim za njezine vratolomije. Imala je jednu fazu gdje ga je uporno htjela pojesti, pa ga je rušila, navlačila, a ja bi se samo smijala kad bi gledala što sve izvodi to malo biće koje prije koji mjesec nije znalo ni čemu služe rukice.

Dizanje glavice u položaju na trbuščiću

Ja ne znam zašto ali neodoljiva mi je tako. Ili kad leži na meni pa toliko diže glavu da bi vidjela tv. Lukavica mala. Digla bi glavu do neba samo da vidi preko mene. Kad se samo sjetim kako se ispočetka mučila na podlozi, a sad ju mogu ostaviti i igra se na trbuhu i po sat vremena, nekad kraće nekad i duže. I još uvijek ju uživam promatrati. Iako, ona je bila dosta čvrsta i dobro je držala glavu gore od samog početka. Tako da smo brzo došli u te neke faze, no svejedno je bilo lijepo gledati kako je svaki dan sve jača.. i sve slađa :).

Miris i mekoća

Dok nam u posjet dođe moja sestra, Ariina teta, ona uvijek govori kako nam cijeli stan miriše po bebi. Obožava taj miris. A obožavam ga i ja. Mirisala bi ju cijeli dan i noć. I mazila. Jer je sva ekstra mekana i nježna.

Veselje kad nešto novo nauči

Kad je tek počela hvatati igračke, sjećam se, kako se samo smijala i bila uzbuđena, lamatala rukama i nogama. Koliko je bila uzbuđena ona zbog svega što otkriva i može, toliko smo bili uzbuđeni i mi. Sjećam se osmjeha na njezinom licu kad se prvi put okrenula na trbuh, osjetila je koliko smo ponosni pa se valjda još više pravila frajerica mala.

Spavanje i poze u snu

Uvijek i zauvijek bih ju mogla gledati kako spava. Toliko je slatka u snu, kao anđeo. Znam, svakoj je mami njezina beba kao anđeo, ali sigurna sam da ste se i same pitale kako mogu biti ti naši maleni toliko slatki kad spavaju. Mirni su, pa se malo istežu, pa sisaju na prazno. Pa proizvode svakakve zvukove. Stalno nešto. A najslađe mi je, u zadnje vrijeme, kako se kad spava penje na mene, u slučaju da zaspi uz mene ili ju prebacim k sebi. S jednom me rukom zagrli i drži, jer hej, mama bi mogla pobjeći a to treba spriječiti. Mada ona možda još ne zna da mama nikad ne bi otišla. A s nogom malo izvodi neke vježbe, diže ju u zrak, kao da vježba, pa ju stavlja na mene, i pokušava se dići, popesti na mene. Nekad se doslovno osjećam kao njezin plišani medo. Također, u zadnje vrijeme spava vodoravno. Ako je na našem krevetu, zauzme cijeli krevet i mi bi lako mogli pasti na pod koliko se raširi. Ako je u kinderbetu, ne smeta joj što je duža nego je krevetić širok, svejedno se prebacuje u vodoravnu pozu. Zašto spavati u dosadnoj pozi kao svi? :))

Prvi zagrljaj

Nema ništa ljepšega od kad te stisne s tim svojim rukicama. Je li to svjesno već ili ne, nebitno. Svejedno je predivno. Jest da i počupa kosu i podrapa i štipne i želi te gricnuti, nekad i pojesti cijeloga, no i zagrli te između ostaloga i sva se uzbudi, skakuće, sretna je. Neopisivo nešto...

Zijevanje

Ne znam da li je to tako sa svim bebama ili ne, no naša Aria ispušta toooliko neodoljiv zvuk dok zijeva. Ja i njezin tata se uvijek rastopimo.

Kupanje + mahanje nogama = poplava

Jest da napravi poplavu, no toliko uživa u kupanju i lamatanju s rukicama i nogicama po vodi. Igra se s igračkama za vodu, kraljevski uživa u pranju, i usput se zabavlja valjda kao nikad nigdje. Sretna sam što se voli kupati jer i ja jako volim kupanje, bazene, more, vodu općenito. Nadam se da će biti na mene po tome :).

Prve riječi: ma-ma i mamamamama 😄

Prve su riječi melem za uši. Ako ne računamo riječ Ne koju je vrlo rano počela govoriti i to je bio signal da je gladna, i ako ne računamo razno razna gugutanja i zvukove koje ispušta, mama joj je bila prva izgovorena riječ i to dosta rano. Već valjda dva ili tri mjeseca ja slušam kako govori mem, mam, nekad i mama, pa mamammamam, a sve češće i ma-ma. Prvo sam mislila da si umišljam kad je sve počelo, no kako je to brbljala sve češće i glasnije, nema više sumnje. Sad ju kad me zove valjda čuju i susjedi. A čuje se i preko telefona ako s nekim pričam. Tako da je već neko vrijeme i službeno mama prva riječ. Tata se svim silama trudi da kaže i tata, no to kao da joj još nije u planu. Budući da je njegova kopija, barem po izgledu, sasvim je fer da joj je onda mama prva riječ.

Jutarnje maženje

Ne mogu se požaliti. Aria je stvarno dobra. No nema ljepšega od toga kad se probudi sva vesela, odmorna, nasmijana, zaigrana i mazasta. Jutra su nešto posebno, vjerujem da je tako svima s djecom. Ona se inače i kroz dan puno smije, no uvijek je nakon spavanca, koliko god on kratak bio, posebno dobre volje. I mislim da smo mi mame sretne što možemo biti uz njih kad je vrijeme za buđenje i jutarnje maženje, protezane, istezanje, valjanje po krevetu, grljenje.. mislim da bi i tate voljeli imati više takvih jutra za sebe.

Dojenje

Koliko god možda ponekad bilo naporno, iako, s prvim djetetom mi ništa nije prenaporno, vidjet ću kako će biti kad jednom dođe i druga beba, no to je nešto najdivnije na svijetu i treba se probati. Kakva se ljubav i povezanost rađaju iz tog čina, to je nešto nevjerojatno. Stisnu se k nama i uživaju oni, ali uživamo i mi mame. Jest da se prvih par dana treba sve naučiti, usavršiti, uskladiti, i jest da ispočetka i boli i sve, no jednom kad se uhodamo onda više nema brige. Sjećam se kako ispočetka nije odmah znala kako papati, a sad zna u bilo kojem položaju, više ju nitko i ništa ne može spriječiti. Sad je mali profić za dojenje. I znam da će mi malo i faliti jednom kad toga više ne bude, a do onda uživamo, stiskamo se, gledamo, grlimo, volimo.

Skidanje općenito i izuvanje čarapica

Ne znam da li je tako kod svih, no kad ju skidamo ona se valja od smijeha. Oblačenje ne voli baš toliko, no kad joj oslobađamo nogicu po nogicu, rukicu po rukicu, osmijeh joj ne silazi s lica. I skidanje čarapica dolazi tu u paketu. Koliko je slatko kad im čarapice vise napola, pa viri slatka mala peta, pitam se je li to neki novi modni hit za koji ne znam ili se samo lufta :))).

Mamino štucanje = dječja zabava 

Često mi se štuca. Prečesto da bi mogli reći da netko misli na mene :). A kako to nju zabavlja, ne mogu opisati. Mislila sam neki dan da nikad neće na spavanje jer mi se štucalo. Ona počne papati, meni se štucne, digne glavu, okice joj se sjaje i prasne u glasan smijeh. Meni se opet štuca, ona me opet gleda i glasno se smije. I tako neko vrijeme. Koliko je uživala u mom štucanju, nevjerojatno. Nikad mi moje štucanje nije bilo zanimljivo. Uvijek me iritiralo. Najgore je bilo kad bi mi se štucalo u razgovoru sa strankom. No, tako je bilo do nedavno. Kad je njoj fora, mogla bih da mi se štuca 24 sata dnevno. Samo da gledam kako se valja od smijeha.

Najslađe male nogice i rukice

Jel mogu biti još slađe? Mislim da ne. Malene rukice, nogice, stopala, prstići. Pojela bih ih. Toliko brzo rastu. Sjećam se, kad se Aria rodila, nogice i prstići su mi bili kao šibice. Prstići na rukama tanki i krhki da misliš da ćeš ih slomiti. A sad je to već sasvim druga priča. No i dalje jednak nivo slatkoće. Ako ne još i veći.

Povezanost iliti kad za njih postojimo samo mi

Mama je mama. I uvijek će biti mama. Povezanost i privrženost kakve se rađaju su nama mamama sve na svijetu. Kaže nama svećenik nedavno, kad smo imali krštenje, nek dijete čuva onaj ili ona kod koga će ono biti najmirnije. Tko će onda drugi nego mama. Mama uvijek najbolje umiri. Mama je uvijek tu. To je jedna posebna ljubav i veza. Najjača. Najljepša. Divno je kad za njih postojimo samo mi. Kad nam se vesele, gledaju nas puni ljubavi. 

Tip top od glave do pete

Opće je poznato da mame volimo srediti svoje malene. Barem većina nas. Kako uživam u tome. A sjećam se koliko sam se, kako sam rasla, znala ljutiti zbog neprikladnog outfita odabranog s mamine strane. I evo me. Tu sam. Moram sad uživati dok još mogu. Brzo se neće vjše mene pitati. Do onda će nositi srčeka, jednodjelne čupavce, blagdanske outfite i  svašta nešto slatko. I nadat ću se da će ipak biti zadovoljna outfitima koje je nosila kad poraste i vidi se na fotkama, pa neće gunđati :))).

Prvi zubići

I to je doživljaj. Kad stignu prvi zubići. Nekome prije nekome kasnije, nebitno. No sjećam se tog dana i veselja kao da se desilo ne znam što. Kad sam napokon par mjeseci nakon poroda imala termin za šišanje i farbanje u salonu, tu noć smo slabije spavali i kad sam došla doma, vidim ja zubić. Faca. dočekala me sa zubom. Koje veselje je to bilo. I ona se smijala. Opet, ko da smo dobili na lotu. Nismo tad razmišljali o tome što će biti kad će nas htjeti gricnuti. Nebitno. Treba uživati u trenutku. Trenuci su sve što imamo. Najvažnije što imamo.

Prduckanje

Da, prduckanje od milja. Ali je to daleko od prduckanja. To su pravi rafali. Glasni. Kao da netko baca bombe. Ponekad. Ne uvijek. I "miriše" i smiješno je u isto vrijeme. Još kad počne, ja redovito napravim facu punu iščuđavanja što to ona radi, a ona se smije, valjda sva ponosna. Genijalci mali.

Puse ili slinjenje? Pusiceee!

Znaju naši maleni da su puse izraz ljubavi. Možda se u tome još nisu usavršili, ali koliko sam čitala, pokušavaju nas ljubiti. Sva ona slinavljenja po nama, mokri dodiri, grickanja, kad nam se čini da će nas pojesti kako navale na nas, to bi trebale biti te prve puse. Sad ćemo u tome uživati još više, zar ne?

Žar u očima

Užitak ih je gledati kako sve rade sa srcem, sa žarom u očima. Još ne znajući za sve što život nosi sa sobom. Bilo bi divno da uvijek mogu ostati djeca. I istraživati i uživati jednako kao sad na svom početku. Znam da moraju živjeti i vidjeti svijeta, no sjaj u očima im je nešto posebno a na nama mamama je truditi se da on tu ostane vječno.

One neke sitnice = male stvari

Znate već ako me pratite neko vrijeme, da uvijek govorim da je sreća u malim stvarima. A njih je toliko puno. U svakom danu. Bilo ih je u trudnoći, a sad ih je još više. Svaki trenutak s našim najmanjima je blago. Sjetite se koliko ljudi oko nas možda ne može imati djecu, tako da je ovo što imamo velika sreća i blagoslov. Ja sam zahvalna zbog toga.