Danas je pravi jesenski kišni dan. Samo mi je malo žao što kod nas kiša nije duže padala pa da se i moje uživanje nastavi jer ja sam vam jedan veliki ljubitelj kiše. Ili bolje rečeno, vode u brojnim njezinim oblicima. Ne znam odakle ta moja opčinjenost no to je jedna od onih malih stvari koje život čine lijepim, koje čine da ti srce zaigra od sreće i koje jednostavno vesele čovjeka.
Možda i bolje da nije nastavilo padati, kad vidimo kakve sve štete kiša i nevrijeme mogu donijeti, no kad toga nema ja u kiši uživam. Nevrijeme i grmljavine popraćene sijevanjem munja ne volim, toga se zapravo bojim još od djetinjstva. Kad pišem o ljubavi prema vodi, želim reći da volim bezopasne jesenske pljuskove i zvuk kiše na prozoru koji na mene djeluje nekako opuštajuće i smirujuće. Ne mogu to objasniti, ali kiša meni donosi mir. Sreću. A zašto se bojim nevremena? Vjerojatno je to tako još od djetinjstva. Sjećam se dana kad sam jurila na biciklu prema kući i počeli su puštati rakete protiv tuče. Tada još nisam znala o čemu se radi ali kako su se rakete puštale dosta blizu, bilo je uistinu (pre)glasno i znam da sam se prestrašila onako pošteno. Bila sam dijete pa nisam znala što je to. No, vjerojatno to nije jedino što je utjecalo na postojanje tog mog velikog straha. Nešto sam sigurno pokupila i od bake s kojom dijelim ovaj strah. Baki je naime jednom davno pala bomba u dvorište. Često nam priča tu priču i njoj je to sve ostalo kao jedna velika trauma. Kako i ne bi. Svakome bi bila trauma da razorna bomba padne kraj nas, odbaci nas daleko od mjesta udara i cijelo dvorište pretvori u ogromnu rupu. Znači ne rupicu nego je cijelo dvorište jedna velika ogromna jama. Čudo je to uopće preživjeti. Tako da, definitivno je to velika trauma iz koje se onda rodi strah od svega što udara i buči poput bombe, primjerice groma i slično. Mislim da sam ja naslijedila taj strah. Nisam preživjela udar bombe, preživjela sam druge stvari ali je duboko u mene usađen taj strah. Kroz djetinjstvo sam puno vremena provela kod bake i djeda a kako djeca sve zamjećuju, od odraslih uče i svašta pokupe, tako sam sigurno i ja nešto od toga naslijedila od bake. Morate me vidjeti kad sijevaju munje. Ja taj strah ne mogu kontrolirati. Ne usudim se gledati u nebo kad ono stalno blješti. Ne usudim se izaći van. Možete misliti kakve su to muke kad treba negdje ići po takvom vremenu, a znalo se desiti jer treba se vratiti s posla kući primjerice. Tada sam vam u gabuli i u strahu kao nikad.
No, neću više o strahu od nevremena jer uopće nisam htjela o tome pričati. Htjela sam priču posvetiti vodi u raznim oblicima. Jer sam s godinama shvatila da volim vodu. Obožavam kišu. Volim kad se s mužem negdje vozimo po kiši, nema mi ljepšega od toga. Znam da njemu nije toliko lijepo kad mora voziti kao meni koja sa strane sjedim i uživam ali ja to volim. Volim i one trenutke kad sam u kući, spusti se kiša pa utišam televizor ili ga ugasim kako bih što bolje čula taj predivan zvuk. Ne znam zašto ali to je nešto što me opušta i blagotvorno djeluje na mene. To su ti neki trenuci mira koje volim. I zato se već sad veselim nekom malom kutku u novoj kućici kad ju izgradimo u kojem će biti barem jedna udobna foteljica u koju ću se moći zavaliti, mali stolić za odložiti piće, hranu ili neke druge sitnice i sve će to obavezno biti uz prozor. Bit će to moj kutak za opuštanje. Kutak za uživanje u kiši sa savršenim pogledom u dvorište. Možda će taj kutak biti u kućnom uredu ili pak u blagovaoni, još nisam sigurna, no svakako će ga biti i biti će udoban i namijenjen odmoru, baš kako sam i zamislila. Jer ti trenuci kad slušam kišu mi omogućavaju da sve zaboravim i samo se prepustim uživanju u zvuku koji stvaraju zaigrane kapljice kiše.
Moram reći i da nam je padala kiša na dan vjenčanja. Netko se možda moli za to da taj dan bude suho i da im kiša ne stvara probleme, no ja sam bila najsretnija na svijetu jer sam na taj veliki dan imala i kišu i sunce te se sve posložilo baš kako je trebalo. I Bog i moj djed koji me prati s neba su svjesni moje ljubavi prema kiši. Vrijeme nas je poslužilo kad smo se fotkali, pa je onda stigla grmljavina i dosta padala kiša, pa se opet smirilo kad smo išli u crkvu na sam obred i onda je kasnije opet padalo kad smo imali večeru u restoranu. Bio je to baš savršeni dan, imala sam sve! Ljude koji su mi u životu najdraži a i djed je mislio na mene pa mi poslao kišu da sve bude još savršenije.
Još malo pa ćemo i s bebicom moći uživati u kiši. Plesat ćemo na kiši. Ići u kišne šetnjice. Kad prohodamo, onda ćemo i skakutati po kišnim baricama. Trčkarati po kiši. Imati šarene kišobrane. Ma zabavljat ćemo se kao nikad prije. A onda možda uživati i u duginim bojama koje mogu obojati nebo. Pa ćemo negdje sjesti, popiti toplu čokoladu ili kakao, pojesti kolač. I vratiti se na kišu. Nećemo pokisnuti. Zbog kiše ćemo živnuti. Jedva čekam da nam bebica dođe pa da uživamo u svemu tome zajedno.
Osim kiše, volim i more. Obožavam more. Živim za to da se barem ponekad ubacim u more. Da na stopalima osjetim tu divotu. Da uživam u udarima valova. Ili u pogledu na mirno more koje je jednako opuštajuće. Mogla bih sjediti uz more satima, gledati u daljinu te mu se diviti i ništa mi ne bi nedostajalo. Jedva čekam kad ću u svemu tome uživati i sa svojom bebicom. Nadam se da će od mene naslijediti tu ljubav prema vodi općenito i da će uživati u igri valova i voljeti se kupati baš kao i ja. Jer ja sam kao jedno veliko dijete. Sunčanje? Prženje na suncu? Hvatanje boje? Ili u mom slučaju, crvenila poput raka? Nije to za mene. Da me ne uhvati glad ili nešto, ja bih mogla biti u moru od jutra do mraka, bez prestanka. Toliko volim more. I kupanje. Bilo bi divno živjeti uz more. Ili biti u mogućnosti na moru provesti sve one toplije mjesece, negdje od travnja ili svibnja pa do listopada. Nikad se ne zna što nam život nosi. Samo se moramo usuditi sanjati, prepustiti se mašti.
Volim i kombinaciju kiše i mora. Predivno je biti u moru za vrijeme kiše, ako pljusak nije prejak. Za mene je to dvostruka sreća, sreća na kvadrat. Srce mi je sretno pri samoj pomisli na takve trenutke. I ove godine na moru, jednog oblačnijeg dana, krenem se ja kupati rano ujutro i evo lagane kišice. Milina, ljepše nije moglo biti. Plaža gotovo prazna, kupača u moru toliko da ih ne možeš nabrojiti ni na prste jedne ruke. Ali mi smo uživali. Malo je padalo, onako sitno, pa malo jače, pa je prestajalo, pa smo se samo kupali, pa bi opet pala koja kap kiše i tako u krug. Još su i valovi porasli pa more nije bilo toliko mirno i bilo je predivno, bolje od toga nije moglo. I bebica je bila u trbuščiću. I s nama sve to doživjela. Sigurna sam da je osjetila moju sreću. Bilo je to nešto savršeno. Nas troje, more i kiša.
Objavi komentar